Azra Verlašević

 

Polarni snovi Sijermine djece

Povodom knjiga Uzeira Bukvića: „Sijermina djeca“ i „Polarni san“


Knjige Uzeira Bukvica nastaju na poetickom tragu jednog od marginalnih žanrova u vremenu koje živimo, na tragu reportažne, dakle stvarnosne proze cija je žanrovska matrica tematski artikulirana stvarnosno-iskustvenom gradom iz naše novije povijesti. U tom tematskom kontekstu Bukvic u svojim knjigama reportažnih zapisa, propituje specificnosti bosanskohercegovackog senzibiliteta komunikativno lako citljivim jezikom, ali njegov postupak transpozicije životne zbilje u reportažnu pricu, u svom oslanjanju na dokumentarnost zrcali jasnom intencijom da krajnji recepcijski dojam njegove price ne bude daleko od ozbiljnih egzistencijalistickih eksplikacija. Bukvic usidruje svoj misaoni svijet u rezonancije nedavno proživljene stvarnosti egzila - anegdotalno zahacajuci covjekovu životnu dramu, ali i kreirajuci beletriziranu podlogu za ispisivanje covjekova životnog sna naviještena i naslovnom sintagmom posljednje knjige reportažnih zapisa - „Polarni san“. Tako Bukviceve reportaže korespondiraju s pretpstavkama žanra pretendirajuci na analiticku funkcionalnost reportažne teme, te uspostavljajuci odnos prema nacionalnoj/povijesnoj/kulturnoj sudbini bosanskohercegovackog covjeka iskazujuci gorcinu i prisnost - novinarskom logikom izrecenim analitickim opservacijama.

Knjige reportažnih zapisa „Sijermina djeca“ i „Polarni san“ za tematsku preokupaciju uzimaju stradanje i patnju ljudi koji su se našli na udaru posljednjih bosanskohercegovackih ratnih zbivanja. Tako svaka ispovijest postaje utjelovljenje glasa „drugog” (žrtve) na dvije razine: na razini konkretnog osobnog i apstraktnog kolektivnog identiteta.

Literatura je ovaj povijesni dogadaj zahvatala posredno, jezickim i oblikovnim performansima prepoznatljivim konvencionalnoj literarnoj praksi. Bukvic uspostavlja osobenu neposrednu estetiku zla – suprotstavljanjem njegova ništavila - vrijednosti rijeci koja svjedoci. Ta rijec govori prazninu nakon apokalipticne ekstaze povijesti, prazninu koja se uselila u covjeka nakon urušavanja njemu jedinog poznatog svijeta. Ne pristajuci na ovo urušavanje Bukvic se orijentira na ponavljanje kolektivne kataklizme kroz pojedinacne ispovijesti, nepristrasnom retorikom i usvajajuci jezik koji doslovnošcu/dokumentarnošcu želi proizvesti empatiju spram brutalnog poniženja i povredivanja ljudskog tijela/bica. To bice je ušutkano pozicijom žrtve, ono baza putevima izgubljenog jastva/zavicaja i gubi se u labirintima vlastite istraumatizirane svijesti, u kojoj je ostalo još tek malo mjesta za nekakav reinstalizirajuci poduhvat prošlog života.

Bukvic žrtvi posuduje jezik i spašava je od anonimizacije neumoljivih povijesnih apstrakcija. Iza njegovog reportažnog poduhvata krije se središnje, precutano pitanje upuceno zazornoj antropološkoj slici: Zašto?, pitanje u koje je vec uracunata nedostatnost odgovora te prica kapitalizira izvanjsku, objektivnu, minimalisticku autenticnost svjedocenja. Ispovijesti Bukvicevih junaka u potpunosti korespondiraju s dogadajima koji su promijenili estetiku jednog vremena (Holokaust) i u njemu se ponovo rodili (bosanskohercegovacki Holokaust). Poeticki alat u njegovu opisu je diskurzivni savez dokumentarnosti i literarnosti - savez sklopljenom u jeziku koji nastoji kapitalizirati istinu i emancipirati je od tutorstva povijesne hermeneutike. Pojednostavljena mimeza nepodnošljivog života kroz sudbinu malog covjeka konkretizira mracnu stvarnost apstraktnih kolektivnih stradanja i estetski šokira prirodnim jezikom kojim se ta stvarnost stavlja pod patronat jednostavnosti jezika/znaka koji je opisuje.

Tako ispovijest malog covjeka i interpretacija povijesti na diskurzivnom bojištu ukrštaju koplja i povijesni se dogadaji potvrduju u svom najstravicnijem obliku – sacuvanom u jednostavnom jeziku pamcenja i svjedocenja pokušavajuci unovciti snagu dokumentarnosti u tegobnom procesu intelektualne, emocionalne, pa i estetske prerade te stvarnosti. U stvaranju slike kolektivne traume Bukvic insistira na pojedinacnoj prici kao konstitutivnom zasnovu kolektivnog stradanja. Pojedinacno traumatsko iskustvo unutar slike globalne kolektivne trpnje funkcionira jednovremeno i distorzivno i vezivno, svjedoceci o sadjejstvu ontološki razdijeljenih identiteta, o razlici individualnog i kolektivnog zahvatanja stvarnosti pri kojem u osobnu stvarnost ulazi i ono što kolektivna stvarnost izbacuje.

Za pažljivog citaoca, dakle, ove knjige imaju po dva glasa: u njima se ocituju jedna jednostavna nakana, lišena svake dvosmislice, nakana da se (po)kaže „užasna istina“, a onda ipak da se ta „užasna istina“, u vremenskom i prostornom odmaku oslobodena svoje izravne prisutnosti, sagleda ne samo na razini znanja, vec i na razini prosudbe tog znanja. Knjige ovih reportažnih zapisa ne opisuju život, one mu sude. To je dvostruki kod i ujedno dvostruka privlacnost ove proze. Skloni smo joj do kraja vjerovati, pa cemo, slijedimo li Bukvicev „dokazni postupak“ koji iz price u pricu indicira da smo na poprištu iskazivanja tragicnog covjekova iskustva, shvatiti da biti izrecen znaci biti doveden u postojanje, da je pisana rijec vrhunac izricanja, pa tako dakle i vrhunac postojanja. U toj proceduri sudenja životu - Bukvic propituje sve kategorije (ne)eticke svijesti procjenjujuci njeno duhovno i civilizacijsko utemeljenje u kulturi, e da bi otkrio da tragicno iskustvo svijeta - uobzirujuci sve njegove povijesne modifikacije, nikada nije odsutno. Bosanskohercegovackog covjeka Bukvic vidi u beskrajnom lanacu tragicnih povijesnih sudbina, trajno zarobljenog u redu jednog vremena, jednog civilizacijskog modela koji je paradigma za nepravednu konstelaciju ne svijeta - nego univerzuma.

Bukviceve reportaže su i svojim diskursom nositelji temeljne autorove zamisli: predstaviti beskonacnu igru covjeka i vremena u krhkoj prici reducirane radnje, vremenski i prostorno usitnjene, prici koja se koncentrira na malog covjeka, i tako nebrojeno puta - kako bi se kroz malu pricu kao kristalizacijsku tacku covjekova tragika rasprsnula u sveopcu borbu covjeka sa „nepodnošljivom lakocom postojanja“.

Bukvic svjedoci o ovom i ovakvom covjekovu iskustvu. Njegova rijec ne poznaje dramatican argumentacijski postupak, njegovo svjedocenje post festum ispisuje geografiju covjekova nomadskog života, lutanja na koje je mali covjek otposlan ne svojom voljom. Stoga je Bukvic posvecen unutarnjim sferama covjekova nomadskog života - svijetu posve jednostavnih ljudskih težnji i otpora: nade, beznadnosti, sapetosti… Unutar tog haoticnog svijeta - bez obzira na stupanj njegove društvene/statusne uredenosti u egzilu, iscjepkanog i entropicnog, Bukvic postavlja putokaze koji vode ka nekom svijetlom izlazu - najcešce ka drugom covjeku/prici koji u istom vremenu gazi istim prašnim putevima, žudeci svoj smisao i svrhu. Njegova rijec je blaga i umirujuca, a ipak tvrda i gorka u svojoj izravnosti, zbiljska i tjelesna, osjetilna i provjerljiva, rijec koja frca kapljicama gorcine.

Minimalisticke slike tada postaju hiperrealistcne, i u reportažnu poetiku i estetiku kao temeljnu armaturu price - autor polaže angažiranu rijec koja ce svjedociti o covjekovom snu spletenom u dramaticno povijesno klupko, snu koji se neprestano premiješta u nove životne oblike, i uvijek iznova svjedoci o nepredvidivoj sudbini „malog covjeka“ s pocetka svakog njegovog reportažnog zapisa. Tada se Bukviceve reportaže, unatoc sekvencijalnosti, doimaju poput jednog velikog, poeticki ujednacenog reportažnog poduhvata.

p.s. autorica je redovni profesor bosanske knjizevnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli