Čovjek na dobitku


Rodjen sam ( 1946. u Kukuljama kod Bijelog Polja ) u kraju gdje se snazno postuje tradicija i ne sumnja previse u praznovjerje.

"Moji preci nisu imali srece i to je jedino sto sam naslijedio od njih.", veli jedan od junaka u mojem dokumentarnom filmu "Tetovirane duse", koji inace govori o egzilu i izbjeglistvu kao sudbini Bosanaca u proslom stoljecu. Padne mi pocesto na um ta njegova teska kletva, bas kao i jos jedna, a tice se mene osobno i nosim je kao licni zivotni koncept. "Duga si vijeka, a slaba zivota", rekla mi je jednom, kao djetetu, gatajuci mi u dlan, stara Ciganka Diha, ne vjerujuci sigurno ni sama posve u tacnost i trajnost svojega poricanja.

Na dobitku sam - rekoh, bez obzira na okolnosti pod kojima sam stigao tu gdje sam stigao; imam dva zivota i dvije domovine, onaj bivsi koji drzim za pravi i vazeci i ovaj sadasnji koji tek prozivljavam i za koji se ne bih zakleo da je pravi. Iz onog bivseg izdvojio bih da sam rodjen prije sezdeset godina u Kukuljama kod Bijelog Polja, da sam vecinu godina przivio u Brckom, gradu koji bih ponovo odabrao za zavicaj, kad bi bilo na biranje, gdje mi je proteklo gimnazijsko skolovanje i najljepse i najproduktivnije godine mog novinarskog posla.Zahvalan sam i okolnosti sto sam univerzitetsko obrazovanje sticao, najprije na Katedri za juznoslavenske jezike, a potom Univerzitetu umjetnosti u Beogradu na Fakultetu dramskih umjetnosti. Novinarstvo je bilo moj slucajni izbor, mada ni tu slucajnost ne smatram promasenoscu, jer je bez obzira na razlicita shvatanja i razumijevanje ove delikatne profesije, smatram privilegijom. Vjerovatno nema zivotnijeg poziva od novinarstva i stoga ga se, vjerujem, tako i tesko odreci, makar se covjek neplanirano nasao u nezahvalnim okolnostima, jezickim i kulturnim, poput mene, nakon tragicnog izgona iz Brckog, iz Bosne i iz maticne mi kuce, Televizije Sarajevo. Mnogo je lakse reci nego uciniti to - baviti se, a potom na vrijeme napustiti tu profesiju, koja, zapravo, i nije samo zanimanje nego isto toliko i taman toliko nacin zivota. Lakse je zmiji presvuci kosuljicu nego iskrenom novinaru izaci iz novinarstva. Upravo, kao dio tog casnog zanimanja tri puta, na tri stranice, upisao sam moje ime u Jugoslovenski leksikon novinarstva; dvaput kao nagradjivan i jednom ja predsjednik zirija za dodjelu godisnje nagrade Udruzenja novinara, na sta sam, naravno, vrlo ponosan isto kao sto smatram casnom svoju dvadetogodisnju karijeru novinara u Televiziji Sarajevo, u jednom slavnom preiodu njenog djelovanja kao jedne od najboljih televizijskih kuca u Evropi. Godinama pratim evropske televizijei nepristrasno tvrdim da je Televizija Sarajevo, pred ratni nasrtaj u Bosni i Hercegovini, bila najkvalitetnija televizijska kuca na Starom kontinentu. Sto posto! Jedan kroz jedan! i zato mi je mnogo vaznije, daleko vise pridajem tome znacaj, gradiram taj svoj status znatno vise od toga sto sam sada clan Evropske asocijacije slobodnih novinara, clan Udruzenja novinara Norveske, clan Saveza pisaca Norveske, vrhunac moje karijere kao pisca - novinara, ipak je sarajevsko tv - novinarstvno. I tacka! O mojem bivsem zivotu jos ponesto kasnije.

Lillehammer je sesta stanica na pruzi Oslo-Narvik, najsjevernijoj zeljeznici na svijetu. S dvije torbe u ruci, dvoje djece i zenom, kao jedinim imetkom i pouzdanjem, nasao sam se kisovitog ,jesenjeg dana devedeset i trece, s namjerom da se tu, u Norveskoj, privremeno sklonim od rata u Bosni, s grupom bezimenih putnika, zemljaka, istosudbinasa; prazan, proziran, kao sto je norvesko nebo u vrijeme kad je oku najdostupnije. Bez zelje da nekud krenem, pade mi na um, na toj maloj zeljeznickoj postaji evropskog sjevera, ona gatka stare ciganke iz mojih djecijih proljeca. Ovdje znaci pocinje moj drugi zivot!

Pricu o mom drugom zivotu mogu da zapocnem odakle hocu, i da ne napravim gresku, tu sam priviligovan jer imam fleksibilan koncept. U noci izmedju 28. i 29. augusta 1993. na aerodromu u Oslu, policijskoj postaji, kad su mi uzeli otiske svih deset prstiju i umjesto imena i prezimena dali broj, shvatio sam da je kraj s mojim realnim zivotom. Odsad, sta mi se dadne, rekoh sam sebi, gledajuci u crno - bijelu fotografiju na azilantskom kartonu. Dva mjeseca kasnije u malom nestvarnom gradicu Sundalsora, negjde u srednjoj Norveskoj, ponovo sam zivnuo kao novinar, pokrecuci radio program na bosanskom jeziku. Poput novorodjenceta, koje svoj dolazak na svijet obznanjuje glasom i taj jednocasovni program, koji je slusalo, ili bolje reci razumijevalo svega 120 osoba, koliko nas je bilo u tom izbjeglickom kampu, znacio je za mene ponovno davanje glasa od sebe. Kao poslije teske katastrofe, nakon kome, "Dobar dan, Bosno i Hercegovino", culo se tri puta sedmicno tu, najsjevernije na planeti. Dotle je dobaciovao glas Bosne. Slusali su taj program i Norvezani, jer u tom kosmickom kotlu jedini radio signal bila je ta mala lokalna stanica. U Bosni je tih mjeseci najvecom zestinom buktio rat, a na udaljenosti od blizu tri hiljade kilometara jedino sto se moglo uraditi jeste govoriti nasim ljudima o bosanskoj drami.

Pokusavao sam da svoje tv-iskustvo upotrijebim, shodno mogucim uvjetima, i kamerom zabiljezim prve utiske prognanih Bosanaca u nepoznatom i dalekom svijetu. Rezultat tog rada su tri dokumentarna filma; "Tetovirane duse", "Dzeneta" i "Bosanska ljetna skola u Kristiansundu" i nesto kasnije film iz istog zanra "The journalist". Niti u filmovima - mada govore o fenomenu progonstvo, niti u setomjesecnom radioprogramu, kao ni nekim pisanim publikacijama koje sam objavljivao tokom rata, na bosanskom i drugim jezicima, ni na jednom mjestu se ne spominje rijec mrznja niti se mrznja uzima za kriterij. I to je ono sto, gledano bilo s koje distance, ukupno ovom angaznamu daje za pravo da tu svoju ulogu smatram poslom iza koga sam ostao cista obraza.

Nema delikatnijeg i nezahvalnijeg posla nego se u egzilu baviti kulturnim identitetom. Norveskoj i nasim ljudima u ovoj zemlji ostavio sam cetvorogodisnji projekt, takozvanu "Bosansku ljetnu skolu", namijenjenu nasoj djeci, nastavnicima i roditelja koje je zanimao ovaj segment integracije. Koncept ove skole bio je bosanski, ne bosnjacki, jer je takav bio i sastav ljudi izbjeglih u ovu skandinavsku zemlju. O njoj su s visokim respektom govorili i nasi i norveski prijatelji, napisano je o ovoj skoli i nebrojeno novinskih i tv - tekstova, izreceno bezbroj pohvala i na kraju je nagradjena norveskom Nagradom za ravnopravnost 1999. godine. I sam ucesnik jedne Ljetne skole, kao gost, naravno i predavac, nas akademik Abdulah Sidran je nakon odlaska iz Norveske o njoj napisao slijedece: "Ja ne znam da sam igdje (a puno sam naseg izbjeglickog svijeta obisao) vidio pametniji i ozbiljniji skup posvecen nasim po svijetu rasutim nesretnicima." Slojevitost ovog projekta mnogo je vise od njenog jednostavnog naziva: ona podrazumijeva ne samo ucenje jezika i kulture, nego i brojne izlozbe nasih slikara, okrugle stolove sa aktuelnim temama, promociju knjiga i knjizevne susrete sa piscima, predstavljanje nase folklorne tradicije, sportska takmicenja i druzenja i jos mnogo, mnogo toga.

Bez obzira na licni bilans ne smije se ne voljeti vrijeme u kome covjek zivi; mozes biti nezadovoljan nekim dogadjajima, trenucima licne ili kolektivne promasenosti, na koje nisi mogao uticati, ali se ne smijes zaliti na vrijeme.